In memoriam dr. sc. Ljudevit Plačko
(Kotoriba, 14. kolovoza 1933.– Križevci, 13. listopada 2026.)
U utorak, 13. listopada preminuo je dr. sc. Ljudevit Plačko, umirovljeni sveučilišni profesor i bivši dekan Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima.
Ljudevit Plačko rođen je u Kotoribi (Međimurska županija) 14. kolovoza 1933. Diplomirao je filozofiju (1958.) na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je kasnije diplomirao i teologiju (1965.). Sociologiju je studirao i diplomirao na sveučilištu Gregoriana u Rimu (1969.), gdje je stekao i doktorat iz društvenih znanosti (1973.). Diplomu fakulteta i doktorata nostrificirao mu je Odsjek za filozofiju, psihologiju i sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 1974. godine.
Radio je na različitim poslovima i radnim mjestima, a ističe se rad u Institutu za migracije, gdje je radio kao istraživač te u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, kao istraživač i znanstveni savjetnik. U tadašnjem Poljoprivrednom institutu za usmjereno obrazovanje i znanstveni rad Križevci radio je kratko vrijeme kao tajnik (1979. – 1980.), a 1992. zapošljava se trajno kao profesor sociologije i agrarne sociologije. U zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 1988., a u zvanje redovitog sveučilišnog profesora 1991. Godine 1998. imenovan je privremenim dekanom Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima, a u razdoblju od 1. listopada 1999. do 30. rujna 2003. kada je i umirovljen, dvaput je izabran na dvogodišnji mandat dekana.
U svom znanstvenom radu posebno se bavio demografijom, sociologijom obitelji, sociologijom religije, metodologijom sociološkog istraživanja i agrarnom sociologijom te je objavio više od 50 znanstvenih radova i više knjiga od kojih se ističu: Religija i povijesna dinamika (1981.), Moral i religija (1982.), Djelovanje crkve i prihvaćanje religijsko-crkvene doktrine (1985.) i Religija i odgoj (1987.).
Kao dekan Visokoga gospodarskog učilišta dao je veliki doprinos njegovu razvoju. Za njegova mandata izrađeni su novi studijski programi i od ak. god. 1998./99. umjesto dvogodišnjeg uveden je trogodišnji studij. Posebnu pažnju posvećivao je održavanju i obnavljanju prostora i cjelokupne infrastrukture Visokoga gospodarskog učilišta.
Iako je bio „ne-agronom“, kako je sam za sebe govorio, pokazivao je veliko poštovanje prema poljoprivredi i svima koji se na ovaj ili onaj način bave ovom djelatnošću. Zalagao se za održivi razvoj u poljoprivredi u kojem je vidio ključnu ulogu kvalitetnog obrazovanja.
Poštivao je tradiciju i povijest ustanove kojoj je bio na čelu te je u spomenici objavljenoj o 140. obljetnici poljoprivrednoga školstva u koautorstvu objavio opsežan prilog Povijesni razvoj poljoprivrednoga školstva u Križevcima (2000.).
Bio je izniman intelektualac širokog i dubokog znanja. Aktivno se služio njemačkim i talijanskim jezikom te je bio ovlašteni sudski tumač za ove jezike, a služio se i drugim europskim jezicima te uz to još i latinskim. Svoje poznavanje stranih jezika koristio je za prevođenje mnogih djela i dokumenata s njemačkog i latinskog, kod čega se posebno ističu prijevodi djela: Nikola Benger: Kraljica mučenika, (1996.) te Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (2002.) / priredili Heinrich Denzinger, Peter Hünermann.
Bio je aktivni član Matice hrvatske te tajnik Ogranka Matice hrvatske u Križevcima.
Unatoč svojem visokom obrazovanju, golemom znanju, ili baš zbog toga, bio je skroman, samozatajan i nenametljiv čovjek. Imao je strpljenja svakoga saslušati, savjetovati ga i pomoći. Zato će i danas, mnogo godina nakon njegova umirovljenja, oni koji su ga poznavali i imali zadovoljstvo s njim surađivati, jednostavno reći: „Bio je dobar čovjek!“
Počivao u miru!
